Novogodišnji mirisi

Baš i ne doživljavam dočeke nove godine već neko vrijeme. Prošla sam sve faze, od tuluma u garažama i stanovima, preko restorana i pivnica, do dočeka na gradskim trgovima. I zatvorila krug prije desetak godina kad sam u jednom trenutku u restoranu izjavila svojem veselom društvu da je to moj zadnji doček te vrste. I bio je premda su me popljuvali i rekli mi da pričam bedastoće. Uglavnom, shvatila sam da su svi dočeci zapravo bili isti. Red hrane, red pića, red glazbe, red plesa. Iste šale, isti vicevi, ista zafrkancija. Tu i tamo neko novo lice u manje-više istom društvu. Pa mi je sve skupa dosadilo i otad novu dočekujem u krugu najuže obitelji. Neobavezno, okružena ljubavlju i s iskrenim željama u ponoć. I baš nijednom mi nije nedostajala živa glazba ili hrpa ljudi koja odbrojava sekunde prije ponoći. A po danu prvoga siječnja, kad malo prošećem polupraznim gradom zabavljam se upijajući novogodišnje mirise. Najintenzivniji su oni od petarda i raketa, osjete se još satima nakon ponoći. Za vrijeme ručka, najčešće se širi miris sarme, ali i pokojeg pečenja, kao da nije stradalo dovoljno odojaka, janjaca i peradi tijekom blagdana. Uz miris kuhanog vina, nosnice mi miluje i miris svježe kuhane kave ili čaja. Mirišu i borovi koji pomalo odbacuju iglice najavljujući skorašnji povratak u svakodnevnu kolotečinu. Ali najneobičniji i najdraži od svih novogodišnjih mirisa mi je neodređeni miris kojeg sam nazvala miris čistoće. Ne mogu ga opisati jer ne miriše ni po jednom deterdžentu ili sapunu. Miriše po novom početku.