Bonsai krokodili

Imam osjećaj da su ljeta u Zagrebu posljednjih godina sve toplija, a vrućine i sparine izraženije. Kad izjavim nešto tog tipa, prijatelji mi kažu da starim. Pa se zajedno smijemo i rugamo jedni drugima brojeći sijede vlasi i bore smijalice. A onda se sa sjetom prisjećamo djetinjstva u voljenom gradu prepunog igara i istraživanja prirode oko kuća na našem brežuljku. Brojili smo mrave, lovili bubamare, bježali od pčela, bojali se paukova, vrištali kad bismo vidjeli sljepića. Taj mali gmaz sličan zmiji nekad je bio jedini gušter kojeg smo viđali u gradu. A danas je Zagreb dom mnogobrojnih guštera, onih malih zelembaća, kakve smo kao klinci susretali samo na jadranskom kamenjaru. Jedna gušterska obitelj već nekoliko godina živi u dvorištu mojih roditelja. Ove godine je brojnija nego ikada. Kad su se prije nekoliko godina prvi put pojavili uočili smo samo ženku i mužjaka. Ona ima smećkastu kožu, a on zelenu. Drugo ljeto su dobili bebu, a onda ih je svake godine bilo sve više. Sad ih desetak veselo šuška ispod prvog suhog lišća otpalog s obližnje lipe i juri po dvorištu u potrazi za hranom. Katkad se zaustave u našoj blizini i znatiželjno nas promatraju. Najzanimljiviji su kad se ukipe, a onda na prvi šušanj brzinom munje jurnu ispod kamena. Viđam ih i u centru grada, na Kaptolu. Ondje su jedan dan izazvali oduševljenje klinca koji je bio u šetnji s bakom i iznenada uzviknuo: – Baka, krokodili! I dok mu je baka pokušavala objasniti da su to gušteri, on ju je uporno uvjeravao da su to mali krokodili. Kad je baka rekla da nema tako malih krokodila, odgovorio je da je to sigurno posebna vrsta kao i ono njezino japansko drvo u sobi. Mali lukavac me nasmijao i oduševio, baš kao što me oduševljavaju bonsai krokodili – zagrebački gušteri.