(Ne)prirodna zbunjenost

Studeni, a ljudi u kratkim rukavima. Studeni, a na moru sezona kupanja još traje. Studeni, a usred Zagreba cvatu ljubičice. I ne samo one. Uz njih, u vrtu mojih roditelja, prava cvjetna živost. U kamenjaru cvatu puzavci koji su trebali mirovati do proljeća. Već obrezane ruže potjerale su mladice koje su se rascvale kao da je svibanj. Magnolija u susjedovu vrtu puna je pupoljaka, a nekoliko ih se otvorilo i pokazalo svu svoju raskoš. U studenome! Zbunjene su i voćke u susjednom dvorištu. Otpalo im gotovo sve lišće, a na granama sitni pupoljci. Još koji dan i otvorit će se prvi cvjetovi. Priroda je potpuno zbunjena. Kalendar pokazuje jedno, a vrijeme drugo. A biljke i životinje ne čitaju, nego osjećaju. Hladnoću, toplinu, vlagu, sušu. Pa ptice pjevaju kao da stiže proljeće, a ne zima. Pčele skupljaju pelud, umjesto da stisnute u klupko miruju u košnicama. Čak i gušteri, hladnokrvni gmazovi koji su se već davno trebali zavući u topli dom, još trčkaraju zagrebačkim dvorištima. Studeni je, a umjesto studeni, gradom se širi toplina. (Ne)prirodna i zbunjujuća. Za biljke, životinje, pa i nas ljude. Zbog hladnoće, ranog mraka, gustih kiša, magle i mraza, po kojima je dosad bio prepoznatljiv, studeni mi je oduvijek bio najgori mjesec u godini. I premda mi se sviđa toplo vrijeme u studenome, ne sviđa mi se kako djeluje na prirodu. Ne volim ovakvu zbunjenost. Jednostavno nije prirodna!