Hodajući markeri

U osnovnu školu išla sam u prošlom stoljeću (užas, ova rečenica zvuči kao da sam dinosaur!). Tada nije bilo školskog pribora svih mogućih fela i u svakom dućanu, kao danas. Tko je izvana dobio kakvu fora olovku, gumicu ili flomiće bio je glavni u razredu. Tako sam i ja bila sva važna kad sam iz Njemačke dobila savitljivu olovku i florescentne markere. Olovku sam svinula u narukvicu, a markerima sam podcrtavala sve osim onoga što sam trebala učiti. Danas mi je to smiješno, a klincima kojima to prepričavam nevjerojatno. Kad im još spomenem da tada nisam imala mobitel, gledaju me u čudu. A u čudu su neki dan ljudi, osobito stariji, na Zrinjevcu gledali curu i dečka s najneobičnijim bojama kose koje sam dotad vidjela. Zelene, ljubičaste, bijele i druge umjetne boje kose nisu više nikakva novost. Ali ovo dvoje mladih bilo je vidljivo izdaleka jer je cura imala dugačku kričavo roza kosu, a dečko žutozelenu kokoticu. Boje na njihovoj kosi bile su tako intenzivne i sjajne da su me podsjetile na moje markere iz djetinjstva. Vjerojatno su bili skroz friško ofarbani jer moja frizerka veli da se takve roza i slične boje brzo isperu. Iako odnedavno farbom prekrivam prve sijede, teško bi se odlučila za neku ludu boju. Držim se smeđe, i to nijanse najsličnije mojoj prirodnoj. Ali oni su imali hrabrosti i, moram priznati, lude frizure su im, uz neobične odjevne kombinacije, dobro stajale. Premda nisu mogli proći nezamijećeno, uopće se nisu obazirali na brojne poglede. Zagrljeni i zaljubljeni šetali su gradom. Dva slatka hodajuća markera.