Malo dobrih ljudi

Ljudi su dobri ili nisu. To je neka moja filozofija. Jednostavno ih tako doživljavam. I teško ih mogu ugurati između te dvije kategorije. Jedino možda nekolicinu koji su „u čekaonici” jer ih još nisam do kraja pročitala i smjestila na ovu ili onu stranu. Nije da od ljudi očekujem neka velika djela. Jer život, onaj pravi, istinski, ionako se sastoji od sitnica. Poput ovih mojih kratkih priča i ostalih žbrljica koje objavljujem na zagrebalici. Pišem ih iz čistog gušta, a da ne ostanu samo u mojem laptopu, pomogli su mi dobri ljudi. I to sasvim konkretno. Dobar prijatelj i još bolji čovjek napravio mi je webnu stranicu, a tko imalo zna o tome, zna da je to velik i skup posao. Potrebni su sati i sati programiranja i svega ostaloga, što znaju samo rijetki koji se time bave. A da mi stranica izgleda što bolje pobrinula se moja draga prijateljica, vrsna umjetnica i predobra osoba koja je moje ideje pretvorila u lijepe ilustracije. Oboje su mi jedva dopustili da im se nekako zahvalim, pa to činim i na ovaj način. Zato je ova pričica, uoči prve obljetnice zagrebalice, posvećena prije svega njima, a tek onda i svim ostalim dobrim ljudima.