Veličina (ni)je važna

Mali čovjek i veliki pas, i obrnuto. Koliko god to izgledalo kao stereotip, čini se da u tome ima istine. Jer rijetko u svom voljenom gradu vidim velikog muškarca kako šeće velikog psa ili sitnog muškarca s malim lajavcem pod rukom ili na uzici. Znam da će me mnogi popljuvati i znam da ima primjera veliki – veliki i mali – mali, ali jednostavno je to moj osobni dojam. Svakodnevno susrećem brojne šetače pasa i samo jedan zbilja visoki muškarac šeće svojeg zbilja velikog psa. I baš ih je lijepo vidjeti kako skladno hodaju jedan uz drugoga, veliki čovjek i njegov veliki mastif. I kao da uopće ne doživljavaju svijet oko sebe. Uživaju u zajedničkim šetnjama i pravi su primjer ljubavi čovjeka i psa. Jer taj čovjek ne ostavlja dojam da ima velikog psa kako bi izgledao moćnije i veće. Za razliku od većine malih muškaraca koji paradno hodaju sa svojim velikim psima, pazeći da ih prolaznici primijete i propinjući se na vrhove prstiju visoko podignutih brada kako bi svijetu pokazali svoju veličinu. Sve dok ih njihov veliki pas, u želji da se istrči, snažno ne povuče prema obližnjem parku, pa jedva kormilare lajnama i paradiranje tada sasvim nestane. Druga krajnost su zbilja veliki muškarci koji šeću male pse. Ali zbilja male, one za koje u šali kažemo da su na baterije. Pa ih nakon nekoliko koraka, nježno uzmu u naručje i nose ih po gradu usput im tepajući, vjerojatnije nježnije i češće nego vlastitim ženama, pazeći naravno da ih primjeti što više prolaznika. Veliki muškarci valjda tako žele pokazati svoju nježniju stranu, a mali muškarci birajući velike pse valjda imaju neku iskonsku potrebu pokazati da su, unatoč manjem rastu, moćni i snažni. U ljubavi veličina nije važna, reći će mnogi. I u pravu su, zaista nije. Ne samo u ljubavi među ljudima, nego i među ljudima i psima. Tko ima psa zato što ga želi i voli, bez obzira na vlastitu i pasju veličinu, velik je čovjek. A tko je psa birao kako bi istaknuo sebe na ovaj ili onaj način, u mojim je očima mali čovjek, pa makar bio i dvometraš.