Muškarci (ne) plaču

Nemamo baš prilike često vidjeti hrpu frajera kak rone suze, stare i mlade muškarce, klince i dedeke kak neutješno plaču. A baš to se nedavno dogodilo kad su naši nogometaši na EP popušili od Portugala. Cmoljilo se na travnjaku, na tribinama, na trgovima, u kafićima, doma pred telkom. Istina, usput se propisno i psovalo, ali muške suze su tekele i nisu se skrivale. Dakle i frajeri imaju suze, i oni znaju plakati, pa zakaj to inače ne rade? I zakaj se sprdaju s nama ženama ako zasuzimo na neki bapski film ili zacmoljimo na neku glupu sitnicu kad nas pere PMS? Ne kužim čemu suzdržavanje od suza, osobito u teškim trenucima poput bolesti ili smrti. Puno puta sam svjedočila pravom mučenju, kad su se muškarci opraštali od svojih najdražih i uporno susprezali suze, valjda da bi pokazali nekakvu odgojem ili besmislenim društvenim normama nametnutu mušku čvrstoću i „hrabrost“. Ok, ne treba cmoljiti za svaku sitnicu, ali kad suze krenu, čemu ih stopirati ili skrivati? A bome su tekle nakon tekme. Ridalo se pred publikom i pred kamerama, nije bilo srama ni skrivanja. A to je još jedan dokaz da je nogomet čudesan. Jer kaj drugo osim nogometa može rasplakati toliko muškaraca, pa i onih „najčvršćih“ koji inače ne plaču?