Dogodi mi se da prođem pokraj ljudi koje poznajem, a da ih uopće ne vidim! „Opet si u svom svijetu”, obično komentiraju. A s druge strane, uočavam detalje na sasvim nepoznatima. I po glavi mi počnu juriti rečenice i zafrkantska priča o njima stvori se u trenu!

Gradski tenkovi

Ljudi svakak voze. I ja sam nekoliko puta zablistala, priznajem. Na sreću, bez posljedica. Ali ipak nikak da skužim one koji se ponašaju u stilu: evo mene, mičite se svi s ceste. Jedan takav, i to u tenku, nedavno mi je izletil iz dvorišta. Nije da ima uski i nepregledan izlaz nego je u igri bio zakon jačega. Uredno je propustil zetov bus, a kad sam naišla ja sa svojim malim japancem onda se ugural u promet bez žmigavca, bez da je mahnul ili bilo kaj drugo. Bahato na ulicu sa svojim tenkićem, pa ti vidi hoćeš li me propustiti. Da nisam zakočila moj autek bi prilično stradal, a njegova grdosija bi vjerojatno bila tek malo zgrebana. Čista demonstracija sile. Tim više kaj nije bilo nikakve kolone, zapravo nikoga iza mene. Ionak imam običaj stati i pustiti ljude da izađu iz dvorišta kad je gužva, ali nigdje nikoga i lik izjuri ispred mene tak da moram isprobavati reflekse i abs. Ne kužim! Naravno, nisu svi koji voze terence takvi, ali ja sam imala već nekoliko bliskih susreta s bahatim tenkistima. Ali zato se od srca nasmijem kad takvi trebaju parkirati. Tu veličina ne pomaže. Naprotiv. Ja se sa svojim mališanom uvijek nekam zguram, a ovi s tenkovima moraju tražiti parkirno mjesto za kamion.