Govnari

Svatko od nas upoznao je barem jednoga u životu, zar ne? S nekima, na žalost, moramo raditi ili čak živjeti! Ja, na sreću, ne moram. Ali svejedno svakodnevno susrećem hrpu govnara, njih na stotine! Ne znam na koga ste pomislili, vjerojatno je puno kandidata, ali riječ je o golubovima koji su u posljednje vrijeme potpuno zagospodarili središtem grada, osobito glavnim gradskim trgom. Nije da ne volim ptice, naprotiv. Odmalena hranim vrapce, crvendaće, sjenice i druge gradske ptice stanarice. Neka mi oproste ljubitelji i uzgajatelji, ali zagrebački golubovi su se očito prekomjerno razmnožili, pa mi kao ptičja vrsta nisu nimalo dragi. Zaletavaju se među ljude, doslovce ih moraš preskakati kad počnu šetati po tlu, a o bombama koje šalju u letu da i ne govorim. Jedna takva nedavno me pogodila u nogu. Na sreću bila sam blizu posla pa sam potrčala i na vrijeme oprala mrlju. U protivnom bi hlače mogle u kontejner jer golubovo govno uništava pamuk za nekoliko minuta. Iako kažu da je sreća kad te pogodi ptičje govno, ja takvu sreću više ne bi htjela doživjeti. Ali bi rado doživjela da gradske službe smanje populaciju letećih (i svih ostalih) govnara.