Fućka mi se
Koliko puta ste čuli ili rekli: „briga me, je.. mi se, ma boli me ona stvar ili fućka mi se”. A kad ste zadnji put stvarno zafućkali? Ili čuli nekoga da fućka? E, ja jesam. Čula, a onda i zafućkala. Neki dan. Gundulićeva. Kiša serucka. Većina namrgođena. Ja nedefinirana. Ni vrit, ni mimo. U jednom trenu učini mi se da nekaj čujem. Definitivno čujem neki zvuk ali na prvu ne kužim o čemu se radi. Imam ga zabilježenog u glavi ali nemrem ga odmah smjestiti. I onda – bum! Skužim. Pa neko fućka! I to finu melodijicu. Zvuk iz djetinjstva probija se kroz gradsku buku i rominjanje kiše. Baš ugodno za uho. Oduševim se! Otkad to nisam čula! Pa naćulim uši ko pes ne bi li otkrila otkud točno fućkanje dolazi. Ide mi ususret! Sve bolje ga čujem. Pa se krajcam sa simpatičnim starijim gosponom koji si fućka i uživa! Nasmiješim se, uzvrati mi i ode i dalje fućkajući. Uskoro se zvuk skroz izgubi ali osmijeh mi ostane na licu. Znam li ja još uvijek fukćati? Ko klinka sam uživala u tome. Pa probam. I uspijem od prve! Nije baš milozvučno kao kod gospona ali nisam zaboravila kak se to radi. Razveselim se. Slinavo vrijeme, većina namrgođena. A ja i dalje nasmijana. I fućka mi se. Pa opet fućnem i pomislim kako je izraz „fućka mi se” najednom dobio sasvim novo značenje. Zato ću, kad mi prvi put netko kaže fućka mi se, uzvrati – pa fućkaj! I zafućkati!