Vjetar u kosi

Ponedjeljak. Južina. Neispavana hodam prema poslu. Glava me bolucka. Mičem kosu s lica, a vjetar je uporno vraća. Zataknem je iza uha ali jedan pramen se ne da i uporno mi se zapikava u oko. Da bar imam špangicu, pomislim. Na kraju odustajem i puštam vjetar nek radi kaj hoće. Nisam jedina koja se bori s vjetrom u kosi. Žmirkam, mičem kosu s lica i promatram frizure prolaznika. Gospođa u kostimiću i štiklama ima savršenu frizuru. Ujutro i unatoč vjetru! Kak?! Ili nije spavala ili je bila kod frizera u ranu zoru. I kad ne puše vjetar ne kužim kako se takve konstrukcije održe na glavama. To nije polakirana nego zbetonirana kosa! Dvije cure trče na bus, a za njima se njišu repovi. E, to je najbolja frizura kad zapuše. Naravno ako imaš dosta dugu kosu. Moja je do ramena pa mogu zaboraviti rep. A onda mi pred očima zaleprša tanki, masni pramen kojeg je vjetar, na očaj vlasnika, odlijepio s glave. Gospon ga izbezumljeno lovi i pokušava vratiti na mjesto. Uživam u prizoru. Svaki put kad vidim stazu uz uho i pramen prebačen skroz do kontra uha ne mogu vjerovati na kaj su sve muškarci spremni ne bi li prikrili ćelavost. I svaki put se pitam kako taj pramen uopće stoji na glavi?! Lak za kosu? Ljepilo? Kaj ga drži? Ovom gosponu više nikaj. Pa skužim da je pramen dug skoro pol metra! Trebalo je to uzgojiti. A zapravo bespotrebna muka. Jer ne znam nijednu ženu kojoj se to sviđa. Redom se sprdaju kad vide takvu „frizuru”. Nadam se da će muškarci konačno skužiti da je nama ženama, kad nam se frajer sviđa, sasvim svejedno ima li na glavi dredloksice ili dvije dlake ko Gustav!