Prodavači derači

Živim u sjevernom dijelu Zagreba, u ulici u kojoj nema nebodera, tek nekoliko kuća dvokatnica sa stanovima (u jednoj takvoj je i moj stan, odrasla sam u kući pa mi kupnja stana u neboderu nije dolazila u obzir), a ostalo su obiteljske kuće. Preko tjedna veći dio dana sam na poslu, pa vikendom volim duže spavati da nadoknadim manjak sna. A od kasnog proljeća do jeseni, gotovo svaku subotu i nedjelju bude me ulični prodavači. O da, još uvijek ih ima, i još uvijek, baš kao i kad sam bila klinka, predvodnik pješači i izvikuje krumpiraaa, lukaaa, zeljaaa, a nekoliko minuta kasnije njegov kompanjon u kombiju ili kamiončiću, poneki u legendarnom tamiču, uporno trubi i lagano klizi ulicom. Ima i onih koji umjesto predvodnika jakog glasa, koriste megafon. E, to je tek užas! Kad me megafon probudi iz slatkog, cijeli tjedan iščekivanog sna, lagano popizdim. I tada mi nije ni do krumpira, ni luka, ni ničega, samo želim mir i tišinu. I bude mir za desetak minuta, ali tad je već kasno jer se razbudim. Uzalud mi svaki pokušaj da ponovno zaspim, pa se naljutim vrteći se u krevetu ko picek na roštilju. A kad se odljutim, skužim da mi je zapravo drago da toga još ima. Moji roditelji i danas katkad kupe vreću krumpira od uličnih prodavača koji robu osobno nose sve do police ili kištre u podrumu. A i krumpir je domaći, prodavači su domaći, običaj je domaći. A tak je još malo domaćega! Zato su mi na kraju simpatični ti prodavači, samo da barem nisu takvi ranoranioci i tako glasni derači.