Obrnuta evolucija

Nedavno sam se, silom prilike, na posao i s posla tri dana vozila tramvajem ili ZET-ovim busom. Od mladosti se vozim vlastitim automobilom ili pješačim, pa sam se morala prisjetiti koji broj tramvaja i koja autobusna linija kamo vozi. Na sreću nisam fulala broj, a izbjegla sam i najveće gužve pa su vožnje bile sasvim pristojne. A kako volim promatrati ljude, vozeći se tih nekoliko tramvajskih ili busnih stanica koje dijele moj dom od posla, zabavljala sam se skenirajući putnike. Oko mene su bili mladi i stari. Veliki i mali. Domaći i stranci. Zabrinuti i opušteni. Radosni i tužni. Umorni i puni energije. Svijet u malom! Sociolozi i psiholozi bi uživali. I ja sam dok nisam skužila da su gotovo svi, od male djece do penzića, bez obzira jesu li sjedili ili stajali, buljili u mobitele. Napikavali su po ekranima, skrolali po društvenim mrežama, slali poruke ili gledali, gotovo ne trepćući, gluparije na TikToku. Kak bi rekla moja mama, nabili su nosove u mobitele. I zbilja, svi su bili pognuti poput nojeva koji zabijaju glavu u pijesak. Pa su me podsjetili na crtež ljudske evolucije koji prikazuje kako su se naši pognuti preci postepeno uspravljali. Gledajući sve te ljude pogrbljene nad ekranima pametnih telefona, kroz glavu mi je proletjela slika obrnute evolucije. Odmah sam se uspravila ko metla, iako se relativno ravno držim, i ignorirala mobitel koji mi se u tom trenu oglasio u torbi.