Suncar

Petak. Hladno zimsko jutro. Točnije kasno jesensko jer je 8. prosinca, ali zima se šulja pa je noćas spustila temperaturu na minus tri. Tek toliko da nas podsjeti da stiže njezino vrijeme i da nas raspizdi s jutarnjim struganjem smrzotina sa šajbi na autima. Pregrizla, ostrugala, krenula pet minuta kasnije nego inače, jedva našla parking, pa zabundana pješke dalje prema poslu. Putem razmišljam kaj sve moram danas napraviti i ne sviđa mi se količina posla koja mi je ostala za kraj tjedna. Pa mrgodna vrtim po glavi čega se prvo moram primiti. Na putu do posla susrećem malo ljudi, očito su vani samo oni koji su morali izaći. Mimoilazimo se zamotani u šalove, s kapama nabijenima do nosa, svatko u svojim mislima. U Gundulićevoj kod Varšavske stanem na semaforu čekajući zeleno svjetlo za pješake. Oduvijek to radim, makar bila i prazna cesta, pa me često zbog toga u čudu gledaju, kao da ja delam nekaj krivo, a ne svi oni koji pretrčavaju na crveno! No to je neka druga priča… Uglavnom, do mene tata i klinac od najviše četiri godine. Tata šuti, a mali ga pun života i radosti upita:

– Tata, hoćeš čuti jednu foru?

– Ahaaa… – promrmlja tata.

– Kaj misliš da kad idem k zubaru, velim da idem k suncaru?

– Suncaru? – zbunjeno će tata.

– Da! – sigurno veli malac i nasmije se od srca.

– A kaj radi taj suncar? – pita tata svog malog lukavca.

– Suncar prodaje sunčane naočale! – ispali ko iz topa klinac.

– Super si to smislio! – oduševljeno će tata, i doda: – Prodaje li još kaj taj suncar?

– Da! Prodaje i maske za ronjenje! – doda presladak klinac.

– Odlično! To ima smisla. Pa kak ti je to palo na pamet! – tata je sad već u ekstazi, a pravi se cool.

– Pa tak… – nonšalantno će maštoviti klinac, pa poskoči i započne neku drugu temu.

Morala sam krenuti u drugom smjeru pa nisam čula daljnji razgovor, ali ovaj malac mi je u trenu osunčao hladno jutro. I premda su za danas najavili sunčana razdoblja, sasvim mi je svejedno kakav će biti dan. Jer meni ga je već osunčao mali suncar!