Travnata skulptura

Red vrućine, red kiše, puno vlage u zraku, pa je trava u Zagrebu ljetos podivljala. Nije da se uopće ne kosi jer često viđam uz zelene površine vrijedne ljude iz Zrinjevca, i to uvijek istu ekipu već godinama, ali očito je premalo kosaca i kosilica. Zaposlit će nove, najavili su. A dotad se postojeći obračunavaju s podivljalom travom. Zeleni komadić uz Zagrebačku katedralu ograđen je zbog obnove pa su za košnju tog dijela zaduženi izvođači radova. Donedavno je ondje trava bila visoka pola metra i podsjetila me na livadu iz mog djetinjstva u sjevernom dijelu grada. Naša mala livada, koja je zapravo bila u državnom vlasništvu pa su je se oni koji su o njoj trebali brinuti rijetko sjetili, bila je naše zeleno carstvo, osobito ljeti. Rijetko su je kosili pa smo se skrivali u visokoj travi, pleli vjenčiće od cvijeća i grickali kiselice. Samo je dio na kojem smo igrali nogomet bio ogoljen jer travu smo ondje svakodnevno gazili jurcajući za loptom. Naše su kvrgave noge pune masnica i ogrebotina bile bolji kosci od stada koza ili bilo koje kosilice. I trava i mi bili smo na toj livadi slobodni. Ali jednog su dana stigli bageri i na mjestu naše livade izrasle su zgrade pa sam na livadu iz djetinjstva zaboravila sve dok me na nju nije podsjetila visoka trava kod Katedrale. Vrijedan ju je radnik neki dan pokosio, ali se usput i poigrao i na sredini ostavio busen, koji sad, poput kakve travnate skulpture, stoji okružen metalnom ogradom. I trava ima svojih čari, pomislila sam. Osim za alergičare…