Dogodi mi se da prođem pokraj ljudi koje poznajem, a da ih uopće ne vidim! „Opet si u svom svijetu”, obično komentiraju. A s druge strane, uočavam detalje na sasvim nepoznatima. I po glavi mi počnu juriti rečenice i zafrkantska priča o njima stvori se u trenu!

Skupljači kiše

Znate ono kad kiša nemilice pada, a vjetar vam preokrene kišobran pa poludite jer se voda ne slijeva niz njegov klobuk nego se ulijeva u njega... Na sreću to mi se (ovaj put) nije dogodilo, ali na putu do posla srela sam baš takva dva kišobrana, koji su koračali ravno prema meni. Nosači preokrenutih klobuka bili su razigrani dječaci stari oko osam godina. Čvrsto su s obje ruke držali svoje napola napunjene kišobrane. Vodeni teret nije im bio nimalo lagan ali nisu posustajali očekujući s nestrpljenjem moju reakciju. Namignula sam im i pokazala palac gore, a oni su se nasmijali od uha do uha i razdragano krenuli put obližnje škole. Ispred ulaza su, naglas se smijući, skupljenu kišnicu iz svojih preokrenutih kišobrana izlili kao iz lavora i na jedvite jade zatvorili kišobrane s kojih se i dalje cijedila voda. Skupljači kiše možda su budući znanstvenici, pomislila sam i nasmijala se jer su mi uljepšali kišovit dan i podsjetili me na to kako je lijepo biti dijete.