Hodajući NLO

Počela je nova školska godina, grad je pun školaraca, a uz one najmlađe, najsimpatičniji su mi friški srednjoškolci. Oni u grupicama glasni su od ranog jutra. Komentiraju sve i svakoga, smiju se, zadirkuju i nadvikuju. Mnogi od njih važno drže cigarete u rukama, uvlačeći dim tek tu i tamo. Točno znam kako im je. Prve cigarete su im grozne, ali vjerojatno misle da su s njima odrasliji i odvažniji i nema šanse da to priznaju. Pa uporno na njih troše džeparac vježbajući „odraslost”. I ja sam u tim godinama zapalila prvu cigaretu, ali nakon tri mjeseca, taman kad sam naučila dimiti kako treba, ugasila sam predzadnju u životu. Ni prva, ni zadnja, a ni one između nisu mi uopće bile fine. A kako rijetko više puta probavam ono što mi ne paše, cigaretu sam, mnogo godina poslije, zapalila još samo jedanput, u Maloj Travni na otoku Visu. No, ta cigareta je imala sasvim drugo značenje i pripada jednoj sasvim drugoj priči. Uglavnom, valjda u tinejdžerskim godinama svi imamo potrebu dokazivati se u društvu pa otud i moja kratka duhanska epizoda. Jednako kratka bila je i ona s kavom, a unatoč još ponekim jednokratnim pokušajima tijekom godina, nisam pokleknula pa ne pijem kavu ni u kakvom obliku. I dan danas me nitko, ali baš nitko, ne može nagovoriti na nešto što neću. Eto, po pitanju poroka baš sam dosadna! Ali možda sad zato mrvicu zdravija. Nadam se da će i današnji klinci, koji na pragu odraslosti svašta isprobavaju, biti dovoljno mudri i slušati sebe, a ne društvo, pa guštati u onome što im je zaista ukusno i veseli ih. A ne u onome što „svi” uzimaju i rade. Baš sam se raspisala! Nadahnuli me vedri tinejdžeri koje svako jutro susrećem oko Kaptola. A jutros su bili osobito raspoloženi jer su na autobusnoj stanici ugledali gospođu osebujna stila. Punašna dama nosila je tuniku neobičnih rukava (nekad su ih zvali šišmiš rukavi), žute cipele i golemi šešir ispod kojeg je virila ružičasta kosa. Šešir nije mogao ostati nezamijećen, tim više što je u 7.30 sunce tek počelo provirivati pa nije bila jasna ni njegova svrha, osim privlačenja pažnje. Crni kolut na njezinoj glavi bio je velik poput gume na ZET-ovom autobusu, tanjura za kotlovinu ili koluta za hula-hup. Stariji ljudi na stanici diskretno su je pogledavali, a razigrani tinejdžeri smijali su se na sav glas i taman kad sam prošla pokraj njih jedan od njih je rekao da teta na glavi ima NLO. Nepoznati leteći objekt spustio se u centar Zagreba i čeka bus, dodao je. Nastavili su se zezati nabrajajući galaktike i pitajući se s kojeg je planeta stigla dama u naš grad, a ona je ponosno stajala na stanici nepromijenjena izraza lica. Hodajući NLO s karakterom!