Gospodin s lulom
Nisam pušačica (duhana). O tome što sam sve popušila u životu možda ću pisati nekom drugom prilikom i u nekom drugom formatu. Ukratko – duhanski dim me ne privlači. Ili barem nije do jučer kad je na semaforu u Gundulićevoj, čekajući zeleno svjetlo za pješake, gospodin pokraj mene pripalio lulu. Vještim pokretom, sasvim nehajno, kao da to radi cijeli život (a očito dobar dio života i radi), upaljač je prinio glavi lule i otprve pripalio mirisni duhan. A taj me miris potpuno opčinio. Dobro, ne baš tako da sam ničice pala na zemlju ili se bacila na čovjeka, ali priznajem da mi je bilo drago da idemo u istom smjeru pa sam s guštom hodala korak iza njega i upijala nevjerojatno ugodan miris duhana. Uvjerena sam da to nije bilo neko slatkasto preserantsko duhansko smeće, nego duhan prve kvalitete. A u njemu je gospodin s lulom istinski guštao. A lula mu je baš dobro stajala (nemojte se smijati, budite bez zločestih primisli, doista mislim na pravu drvenu lulu!). Zapravo cijeli je bio dobar. Visok, vitak, prosijed, ležeran... Purger par exellance!