Nebo se plavi, bijeli se Zagreb grad...

Slavilo se sinoć nakon Oršićevog hat-tricka Tottenhamu. Unatoč koroni, hladnoći i svemu što nas je snašlo u posljednjih godinu dana, ulice oko Maksimira bile su pune. Bakljada, vatromet, pjesma. Na malom prostoru oko stadiona velika koncentracija optimizma i nade. Orila se Maksimirom pjesma Nebo se plavi, bijeli se Zagreb grad i podsjetila me na davnu 1982. godinu. Tog me proljeća stariji brat vodio na sjevernu tribinu. Bila sam štrkljava klinka, a on na pragu punoljetnosti. Na ulazu na legendarni sjever bilo je dovoljno ogrnuti se dinamovim šalom ili na glavu staviti kapu s grbom voljenog kluba. Skakali smo, navijali i uživali u majstorijama Cice, Zeke, Mlinke, Deverića, Vlaka, mog imenjaka Cerina i ostalih junaka te nezaboravne generacije zbog koje mi se nogomet zauvijek zavukao pod kožu. Jutros su Oršić, Livaković, Petković i ostatak hrabre modre ekipe glavna tema svih razgovora. Od tržnice do kafića. – Dinamo! – uzviknuo je ozareno gazda prilazeći terasi jednog kafića na Cvjetnom. I zapovjedio konobaru: – Sve pive u boci od pola litre danas su 10 kuna! Voljeli ga ili ne, nogomet je, još jednom, učinio čudo. Zbližio je i razveselio ljude. Bravo, modri!