Neposlušni kišobran

Ponedjeljak. Iskoprcala sam se iz kreveta teže nego obično. Valjda kombinacija jesenskog umora, poslovnog zamora i godina. Nakon petljanja u kupaonici krenula sam na posao deset minuta kasnije nego inače. Na sreću, našla sam parking od prve. Hajde, bar nešto dobro za početak tjedna. Od Sljemena oblačno. Nebo sve tamnije i bliže zagrebačkom asfaltu. U jednom trenu pomislila sam da će me tmasti oblaci polako obgrliti i zaliti me ko s kantom vode. Ipak su bili blagonakloni pa su me pozdravili s nekoliko krupnih kapi kiše prije nego što sam iz torbe uspjela izvaditi mali sklopivi kišobran. Naravno, bio je na dnu torbe, kako to uvijek biva kad nešto hitno tražite. Duže nego obično izvlačila sam ga iz futrole, a onda se još opirao otvaranju i mahao mi točno ispred oka onom vrpcom s čičkom, s kojom ga lakše zarolam prije spremanja u futrolu. Konačno je popustio i svojim klobukom zaštitio me od kiše. Čini se da ni mojem malom kišobranu nije ovaj ponedjeljak po volji. I on bi se, baš kao i ja, najradije zavukao na suho i toplo mjesto. Ali, ništa od toga maleni, pomislila sam taman kad me klepnuo po nosu nakon sudara s drugim kišobranom. Na putu do posla sudario se s još tri kišobrana, kao da to namjerno radi. Na sreću, pri tim sam sudarima na vrijeme izmakla nos jer bi inače bio crveniji od mog neposlušnog kišobrana. Sad raširen mirno stoji pokraj mog radnog stola, pomiren s kišnim, napornim ponedjeljkom, baš kao i ja.