Gradska nervoza i čizmice roza

Vrijeme u Zagrebu divlja posljednjih dana. Okreće se kao na vrtuljku. Jedan dan zapuše oštri sjeverac sa Sljemena, već drugi nas šupi južina, pa u tridesetak sati stignemo od nule do 20 stupnjeva. Od jutarnjeg mraza do popodnevne sparine. Od čizama i rukavica do tenisica i kratkih rukava. Nije lako izdržati na tom vremenskom vrtuljku. Neke muči vrtoglavica, druge nesanica, treći, među koje i ja spadam, ne mogu se riješiti viroza... Pa je gradom zavladala nervoza. Prvi ponedjeljak u studenome, kiša prati klince do vrtića i škole, odrasle do posla. Vozači živčano trube, pješaci hodaju pognuti s kišobranima nabijenima na glave. Nitko ne voli takav ponedjeljak, pomislim neraspoložena. Barem sam brzo našla parking, ali trenutak sreće ispari u sekundi. Pri izlasku iz auta ugazim u lokvu, ne mogu otprve otvoriti kišobran i na sve to projuri ZET-ov bus i pošprica me do koljena. Pa opsujem, sočno, nimalo damski. Izgleda da je i mene uhvatila gradska nervoza. Napokon otvorim kišobran, obrišem hlače koliko mogu i put pod noge do posla. Hodam mrgudna, izbjegavajući lokve i hrpe trulog lišća, pa, bez daljnjih nezgoda, stignem do Kaptola. A ondje me dočeka veselje. Istinsko. Pravo. Dječje. Djevojčica u kišnoj kabanici i roza gumenim čizmicama skakuće po lokvicama, a mama je strpljivo čeka jer roza čizmice moraju ugaziti baš svaku lokvu, pa i najmanju. Nasmije mi se gazeći lokvu koja nam se ispriječila na putu i veselo otskakuće. Uzvratim osmijeh pa se posramim. Pri tom kratkom susretu dobila sam još jednu životnu lekciju. I kiša je dio života, i ponedjeljak je dan u tjednu, pomislim. I u trenu nestane moja nervoza, izbrisali su je osmijeh i čizmice roza.