Ljetne zore ispod Zagrebačke gore

Volim spavati. I dobro spavam. Potrebno mi je barem osam sati sna na dan, a ako tijekom radnog tjedna nedovoljno spavam, manjak nadoknadim za vikend. Rijetko ustajem prije šest sati, još rjeđe tulumarim do jutra, pa gotovo nikad ne dočekam ljetnu zoru. Ali ovog sam ljeta zoru pozdravila nekoliko puta. I iznenadila se kako su lijepe zagrebačke ljetne zore. Prva, lipanjska, oborila me s nogu. Nebo je bilo predivno, roskasto-narančasto, zrak mirisan, a Maksimirska šuma obavijena bjeličastim velom. Sličnu, ali topliju i bez sumaglice, doživjela sam u srpnju. Sredinom kolovoza moj susret sa zorom obilježili su oblaci. Izgledali su kao da se naguravaju i napuhuju ispod Zagrebačke gore, a u toj su igri zajedno stvorili nevjerojatan splet boja i oblika, pa mi nije bilo žao što sam morala ustati tako rano. Svaki moj susret s ljetnom zorom obilježile su i prazne ulice, s tek pokojim dostavnim vozilom i rijetkim pješacima. Prva jutarnja svjetlost na nebu pojavljuje se sve kasnije, uskoro će zore biti prekrivene maglom, pa mi nije žao što ću jesenska i zimska svitanja prespavati.