Vjetrometina pomela kišobrane

Svibanj gotovo na polovici, a vrijeme jesensko. I to ne samo hladno i kišovito nego i iznimno vjetrovito. Olujni udari sjeverca i sjeveroistočnjaka mlatare Zagrebom već satima. Stradala su brojna stabla, stara i mlada. Usput i pokoji automobil parkiran ispod ili blizu njih. Loše postavljeni limeni krovovi svinuli su se kao da su od papira, popadali su i truse se stari crjepovi i dijelovi načetih fasada. Polomljene su i brojne tende, porušeni suncobrani, štandovi, kontejneri i kante za smeće. Rijetki su kišobrani odoljeli vjetrometini. Izokrenuti, polomljeni, od vjetra pometeni vire iz svake druge kante za smeće. Moj je odolio. Prastari ljepotan proizveden u Varaždinu. Svileni, s metalnim žicama. Borili smo se, moj kišobran i ja, jutros s naletima vjetra, osobito na Kaptolskoj vjetrometini, kad je zafijukalo niz čistinu, čini se skroz sa Sljemena. Na trenutke jedva sam hodala, izgledajući poput gljive, s kišobranom nabijenim na glavu držeći ga čvrsto s obje ruke. Jednom je vjetar gotovo pobijedio okrenuvši mi kišobran, ali žice i platno su izdržali. U jednom smo komadu oboje stigli do posla. S nadom da će vjetar što prije posustati i do kasnih popodnevnih sati, kad je vrijeme za povratak kući, od olujnih udara odustati.