Sudeći po naslovu, po logici ne bi trebao slijediti nijedan redak, ali kako ne napisati barem: Bravo,Vatreni! I pokloniti se uz nekoliko riječi i navijačima, koji su u hladno adventsko zagrebačko predvečerje 18. prosinca 2022., na temperaturi ispod nule, pjesmom i aplauzom zahvalili igračima i stručnom stožeru na još jednoj velikoj medalji. Baš kao i 1998. i 2018. Središte Zagreba sinoć je bilo Srce Vatreno! Bravo, igrači! Bravo, navijači! Neopisivo 3.0!

Znate ono kad kiša nemilice pada, a vjetar vam preokrene kišobran pa poludite jer se voda ne slijeva niz njegov klobuk nego se ulijeva u njega... Na sreću to mi se (ovaj put) nije dogodilo, ali na putu do posla srela sam baš takva dva kišobrana, koji su koračali ravno prema meni. Nosači preokrenutih klobuka bili su razigrani dječaci stari oko osam godina. Čvrsto su s obje ruke držali svoje napola napunjene kišobrane. Vodeni teret nije im bio nimalo lag...

Sredina je listopada, a lišće se još drži na granama. Tek pokoji osušeni listak zaleluja na laganom povjetarcu. Nakon obilnih kiša na njezinu početku, jesen nas je ovih dana pomazila lijepim vremenom. U debelom smo temperaturnom plusu za ovo doba godine, a dojam babljeg ljeta kvare tek oblaci koji veći dio dana zaklanjaju sunce. Ali neću cjepidlačiti. Samo da potraje ovakvo vrijeme! Dok nema jutarnjeg mraza, obilnih kiša, guste magle i hladnog vjetra, ...

Počela je nova školska godina, grad je pun školaraca, a uz one najmlađe, najsimpatičniji su mi friški srednjoškolci. Oni u grupicama glasni su od ranog jutra. Komentiraju sve i svakoga, smiju se, zadirkuju i nadvikuju. Mnogi od njih važno drže cigarete u rukama, uvlačeći dim tek tu i tamo. Točno znam kako im je. Prve cigarete su im grozne, ali vjerojatno misle da su s njima odrasliji i odvažniji i nema šanse da to priznaju. Pa uporno na njih tro&sca...

Nisam pušačica (duhana). O tome što sam sve popušila u životu možda ću pisati nekom drugom prilikom i u nekom drugom formatu. Ukratko – duhanski dim me ne privlači. Ili barem nije do jučer kad je na semaforu u Gundulićevoj, čekajući zeleno svjetlo za pješake, gospodin pokraj mene pripalio lulu. Vještim pokretom, sasvim nehajno, kao da to radi cijeli život (a očito dobar dio života i radi), upaljač je prinio glavi lule i otprve pripalio mir...